Duhovna obnova

Povodom proslave svetkovine sv. Franje i Dana misije u župnoj crkvi sv. Karla u Luzernu organizirana je od 1. – 3. listopada 2020. godine trodnevna duhovna obnova. Tema je bila: „Sv. Franjo – uzor i poticaj“. Program se svaku večer sastojao od prigode za svetu ispovijed, molitve krunice, slavlja svete mise i čašćenja Presvetog oltarskog sakramenta ili čašćenja križa Gospodinovog. Program su glazbeno obogatili članovi misijskog zbora mladih Visa Natanael. Tema prve večeri je bila: „Svjedočiti svoju vjeru – propovijedati evanđelje“. Govoreći o životu s. Franje fra Branko je spomenuo rečenicu koja se pripisuje sv. Franji: „Neprestano propovijedajte evanđelje, a kada je potrebno koristite i riječi.“ Naglasio je da je doista vjera bez konkretnog života besplodna kao što i kaže sv. Pavao: „Vjera bez dijela je mrtva“, ali posvijestio nužnost našeg svjedočenja za Krista i riječju. Sveti Franjo je zadnja osoba koja bi nam rekla da ne trebamo propovijedati evanđelje svojim riječima. Toliko je strastveno ljubio Boga da o tome nije mogao ne govoriti, pa makar taj govor bio upućen običnim pticama ili ribama» – zaključio je fra Branko.

Drugog dana smo razmišljali o odnosu prema materijalnim dobrima. Tema je bila „Franjo siromašan i slobodan“. Voditelj misije je naglasio kako je materijalna sigurnost jedan od prioriteta današnjeg čovjeka i da s tom sigurnošću odmah povezuje i sreću. Ljudi su danas spremni puno toga podnijeti da bi bili bogati ili bolje rečeno da bi imali novac. A kad steknu novac onda izgube sve drugo. Postanu robovi svoga stanja i društvenog statusa. Franjo se razbaštinjuje od oca zato što ga on želi upregnuti u isti način života, što ga i nesvjesno želi zarobiti. A on je Boga već susreo u svjetlu njegove Riječi i ne može se odreći slobode, ne može se odreći Boga. Zato nam se neminovno nameće pitanje: Koliko sam slobodan ili koliko bar za slobodom težim, a koliko sam dopustio robovati ljudima, ideologijama, «uspjesima», stvarima, današnjem mentalitetu? Ima li u meni imalo one Franjine želje za slobodom, a to znači da me ništa ne veže biti potpuno Božji. Ili svoju slobodu tako shvaćam da ne dopuštam nikome da «u moje životne lončiće dirne, a kamo li da ih pobrka»?

Trećeg smo dana razmišljali o našem odnosu prema Crkvi. Konkretna tema je bila: „Idi popravi moju Crkvu koja se ruši…“ Nadovezujući se na ove Isusove riječi upućene sv. Franji u crkvici sv. Damjana fra Branko je između ostalog kazao: „Da bi se nešto obnovilo nisu najvažniji planovi, nacrti i proračuni. Najvažnija je volja. Ako nema nje, neće biti ni ovog prvog. Pored pape i kardinala, biskupa i svećenika, učenih teologa i pametnih ljudi, znanstvenika i akademika, Bog izabire jednog neukog mladića da iznutra obnovi njegovu Crkvu. Bog izabire Franju, a on mu se odaziva svim srcem. Franjo nije napadao Crkvu, nije napadao ni papu, ni biskupe ni svećenike, ni obične vjernike što evanđelje nisu dostojno ni živjeli ni navještali. Nije pisao ni prosvjedovao, on je Boga svim svojim bićem slavio, on je svakom žilicom svoga tijela za Boga živio. Želimo li doprinijeti obnovi današnje Crkve onda na koljena kao Franjo, zavolimo Boga kao Franjo, ljubimo bližnjega kao Franjo. Popravljati i obnavljati današnju Crkvu zadaća je svakoga od nas. Od toga se ne izvlačimo kako nismo dovoljno ni sposobni ni prikladni. Jer za to je dovoljno samo jedno - biti kao Učitelj.”